Ljepota poziva arhitekta je u tome što može doživjeti transformaciju ideje u izvedeno djelo. Pritom ono što je izvedeno nipošto ne mora označiti arhitekturu kao takvu, niti crtež ne mora označiti ideju. Pravi izražaj je negdje na relaciji glava - srce onoga koji stvara.

‘Beauty is in the eyes of the beholder’ - ova starogrčka izreka govori o tome da se ljepota otkriva tek kada ju promatramo, a promatrano pretočimo u misao.

Sjećam se natječajnog rada koji sam samo ovlaš pogledao. Ostala mi je slika plakata pretežno crvene boje sa sivo-bijelim tonovima i perspektivnog linearnog crteža koji je bio smješten u krugu. Zapazio sam nekonvencionalan oblik koji me je svojom arhaičnošću istovremeno privlačio i odbijao. Međutim, kompleksnost ideje se, kao i sve ostalo što je kompleksno, razumijeva tek pažljivim čitanjem.

Kada me Tonči Čerina poveo u šetnju kroz vrtić, uočio sam kako u njegovim riječima i gestama neobičnu brigu za kuću i nakon što je predana na korištenje djeci i odgajateljicama u rujnu prošle godine. Potvrdio je da arhitektura ne mora završiti odlaskom zadnjeg majstora niti tehničkim pregledom, pa ni umještanjem građevine u kontekst vremena i kulture u kasnijim analizama – ona će trajno ostati sastavni dio onoga koji je osmišljava.

Ideja se ne može zarobiti u konvenciju. Zapadnjačke tekovine naučile su nas doživjeti materiju i reagirati na nju. Naši podražaji su uglavnom kontaminirani poznatim iskustvima i predmetima. Naš svijet je splet veza između njih. Što je, međutim, s onim stvarima koje nisu tu, a čine ovdje i sada? Zanimalo me od čega je sazdan ovaj vrtić bez korištenja poznatih termina – PVN, vrtićke jedinice, terase ...

U traktatu ‘Das kunstlose Wort’, u kojem se pisac Fritz Neumeyer detaljno bavi analizom opusa arhitekta Mies van der Rohea, opisuje se između ostaloga i njegova prva realizacija – kuća Riehl (1911.). Teren je u padu, a Mies je već tu postulirao elemente koji su ga pratili čitavog života – kolonada, postament – struktura versus tektonika. Naravno da je kuća u duhu onog vremena imala strmi dvostrešni krov. Bila je postavljena na sam rub postamenta koji je zauzimao cijelu širinu parcele. Četiri stupa čine prijelaz između korpusa krova i postamenta, a istovremeno tvore vanjski prostor. Pitanje koje Neumeyer postavlja glasi: Kakva bi bila kuća bez krova? U tom pitanju je anticipiran cjelokupni kasniji razvoj Miesa. Kuća Riehl bez krova bi, naravno, opstala jednako tako kao i s njim. Elementi ili, možda bolje, moduli od kojih je bila sazdana bili su dovoljno snažni da nadrastu vrijeme.

Od ove digresije preuzeo bih princip ‘oduzimanja-da-bi-se-potvrdilo-pravilo’. Vrtić u Laništu se tako može raščlaniti na sastavne elemente, među kojima su bitne dvije osi – jedna skoro u nastavku ulice, a druga okomita na nju. Ostale sklopove razmotrit ćemo kasnije.

Što zapravo čine te ravne linije? One mogu biti oponent bioničkom poimanju svijeta oko nas. Svijet nije hobitska rupa, već mjesto koje valja strukturirati. Linija sugerira red i mir i začetak je sustava kojim su i antički Grci organizirali svijet. Iz linije izrasta raster, iz rastera stupovi – a to su elementi definicije prostora. Stvoren je koordinacijski sustav.

U našem slučaju postoji centar – križište dviju osi – koji se ne doživljava u životu vrtića. On je tek sekvenca u prolazu prema žarištima koja se nalaze okolo – prije svega vrtićkim jedinicama.

Zar to ne oslikava suvremeno poimanje svijeta? Ne ukidaju li se tako hijerarhije? Ili sustavi centralizacije? Broj žarišta se od jedan povećao na x, a sva gravitiraju prema tom virtualnom i nedokučivom centru.

Dvije vrtićke osi čine glavni sustav – jednu os čini pravac glavni ulaz – rampa unutar kuće, a druga se okomito na prvu uz ulaz provlači kroz kuću u vrt. Onu prvu os paralelno prate još tri linije – komunikacijska prema vrtićkim jedinicama, interna dvorišta sa sjeverne strane jedinica, te niz jedinica.

Usudio bih se reći da vrtićke jedinice preuzimaju ulogu velikog centra. Ona su djeci polazište i dolazište u kuću. To je mjesto gdje borave, odakle kreću u vrt, gdje se igraju, crtaju, režu i lijepe – ona su mjesta u kojima se osjećaju sigurno i zaklonjeno. Česma na gornjem katu, s nadsvjetlom koje baca prolaznu svjetlost, daje ovom mjestu jednu već gotovo zaboravljenu dimenziju – ritual pranja ruku postaje razlog okupljanja. Vrtićke jedinice svim svojim perifernim točkama – česmom, terasom, garderobama stvaraju ravnotežu skrivenom centru kuće. One su nanizane oko križišta, okružuju ga, ali ga nikada ne dotiču.

U ovoj kući se potvrđuje jedna danas vrlo aktualna tema – a to je da pojam doma kakvog poznajemo kao ‘ognjište’ danas gubi svoje prvobitno značenje. Uz sve napore da se očuva, on zbog suvremenog načina života, više nije onaj iz doba naših roditelja. Dom kao takav postepeno gubi svoju vrijednost, a njegov surogat čine niz manjih jedinica – škola, posao, slobodno vrijeme, virtualni svijet. Okupljajuća moć kuhinje i blagovaonice pretvorena je u servis za prehranu. Da li znamo još nešto o simboličkoj vrijednosti stola, o vatri, o memorijama koje vučemo iz ranih dana? O predmetima kojim smo se igrali? Često se vraćamo tim pojmovima, ali ih više ne dotičemo.

Zbog toga je važno da mjesta koja nam zamjenjuju dom budu snažno oblikovana, a to je ono što nalazimo u ovom vrtiću. Niz snažnih elemenata se utiskuje u podsvijest djece i ostavlja kvalitetne tragove. Djeca neće biti opterećena prejakim osvjetljenjem ili besciljnim lutanjem po dvorištu ili prevelikom količinom pregrada i hodnika – ta djeca već u ranoj dobi dobivaju strukturu i organizaciju koja im se nenametljivo nameće arhitekturom.

Prednost ove kuće je što nije (samo) fotogenični arhitektonski artefakt već i to što može postojati bez arhitekture – ona je opna jednoj puno snažnijoj instituciji – a to je ideja.